Kažu da ne valja držati sve u sebi i da treba izreći na glas sve što nas muči,e pa ( ako uopce ovo itko čita) ovo je jedan od onih blogova gdje cu ja žaliti se i žaliti na apsolutne gluposti koje imaju jednostavno rješenje ali sam ja ta koja mora komplicirati.
Ne znam da li je to do mene kao osobe tj karaktera,godina kojih imam sasvim dovoljna da ne bi trebala ovo raditi ili do toga da sam jednostavno ženskog spola,ipak smo mi žene majstorice za komplicirati,preuveličavati i dramatizirati.
Moram se osvrnuti na ovu crnu pozadinu s ovim čovječuljkom,grozna je,crna,depresivna ,a stavila sam je jer se bas trenutno osjecam kao taj mališan,NIGDJE ,dobro ajde ja sam ipak pala u tu rupu i ne mogu se izvući. :)
Što me dovelo do toga? Dobro pitanje i iskreno nemam pojma,ne znam kako sam dopustila toliko grešaka u životu i zašto jos uvijek ne mogu stati na loptu i krenuti normalnim putem.Nisu to neke toliko velike greške,pogrešni ljudi,pogrešni postupci ali su se poprilično skupili i odrazili na mene i sad više ne znam tko sam,kako sam,gdje sam,i kako se riješiti ovog osjećaja praznine u sebi...
Općenito me zanima,kako krenuti dalje? Kako okrenuti novu stranicu u životu ,pustiti sve prošlo,pozdraviti ljude i krenuti nekim drugim BOLJIM putem? Kako se natjerati na to?